Tišina, plaha i moćna grli svaku moju misao. Onaj poseban smiraj na rubu između meditacije i jave tankom čipkanom niti tka čarobni dio mene, iskonsku Čarobnicu, nježno ogrnutu ljubičastim plaštem One koja je iz Izvora nastala, One koja se Izvoru predaje svakim svojim dahom i pokretom, One koja Izvor jeste. Podižem pogled prema beskrajnom blještavilu nebeskog noćnog svoda. Promatram zvjezdanu zlatnu prašinu  kao svetinju Čarobnice koja kroz mene pulsira svakim novim otkucajem srca, sažima se udahom u zlatnu Svjetlosnu kuglu, svakim novim izdahom širi se cijelim Univerzumom razlijevajući se u paleti duginih boja. Pulsira i vibrira svjetlosnim kodom mog izvornog postojanja u jedinstvenom ritmu Univerzuma stapajući se s Jednotom. Gotovo da fizički mogu osjetiti tu neku neopisivo čudesnu svetost u prstima kojima razmičem zrak oko sebe. Ruke plešu na akorde nebeske simfonije iscrtavajući, mekim pokretima kroz prazninu, fizičkom dijelu mene nepoznate simbole. Na plaštu noći, iz dalekih sjećanja,  grli me Vilinsko zelenilo sestrinskim zagrljajem podrške na novom putovanju. Iz mog grla, velom zaborava prekriven, zvučni svjetlosni jezik nježno kreira blagoslovljenu melodiju s početaka mojeg postojanja. Svakom mojom stanicom razlijeva se moćna čežnja za Domom. Znam da sam je donijela sa sobom kao najsvetiji zavjet da nikad ne zaboravim, da se usprkos svoj gustoći Vela  zauvijek sjećam Izvora svog postojanja, onog mjesta koje mjesto nije, na kojem sam udahnula svoj praiskonski svjetlosni kod, onog vremena koje vrijeme nije, koje je zvjezdanom kartom svih galaksija obilježilo zauvijek božansku svrhu moje Duše. Odajem duboko neizrecivo poštovanje svom ženskom principu nebeske Čarobnice koji me doveo do ovog trenutka prisjećanja.