Dragi, Anđeoski prijatelju i prijateljice,

Ove riječi pišem Tebi, Tebi i Tebi, da, da,  svima Vama kojima se budi sjećanje na Anđeoski beskraj suptilnih Anđeoskih energija, Vama koji tragate za smislom i svrhom svoje Duše i koji pogled upirete prema nebu promatrajaći oblačak na nebeskom plavetnilu  iznad sebe i na trenutak, u nevjerici , svjedočite čudu dok bijeli oblačić poprima oblik Anđeoskih krila.

Suton. Nebo se obojalo raskošnim rumenilom. Na mreškavom morskom valu razlijevao se purpur. Vivias je sjedila na šljunčanoj plaži zagrljena tišinom, zagledana u Sunce koje graciozno  nestaje iza  brda Svetog Mihovila. Pitala se zašto su vrhu brda dali ime Arhanđela i na trenutak  je poželjela kroz suton uploviti u naručje Arhanđela Mihaela. Voljela je te posebne trenutke spokoja u suton. Budili su joj najiskreniju zahvalnost  i darivali nove uvide. Pomislila je na Luku i njegova lutanja planinama. Nasmiješila se prisjećajući se zadnjeg susreta. Otplovila je u sjećanje na njihove duge noćne šetnje uz more i neobične razgovore. Luka joj je s dječačkim oduševljenjem i sjajem u zelenim očima pričao o posebnom trenutku u vremenu kada sunce nestaje iza horizonta, o trenutku  u kojem se s lakoćom može uspostaviti kontakt s Anđeoskim svijetovima.