Ovo je putovanje započelo znatno davnije nego što ćete pročitati u ovom neobičnom putopisu o zmajevim linijama Dalmacije no nastavilo se krajem, sad već davnih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća . Bila sam djevojčica na školskom izletu. Dvojila sam da li da se prepustim pjesmi u autobusu i smijehu s dragim prijateljima ili divnom prizoru koji je svakom serpentinom sve više izranjao iz čarobne rijeke Krke. Umotan u meku tišinu rijeke , okružen stjenovitim brdima na bonaci Krke spokojno je disao otočić Visovac. Moja je Duša kroz to maleno tijelo djevojčice jasno osjećala duboko poštovanje prema energiji koja se posvuda osjećala i koju dječji žamor nije uspijevao narušiti. Svakim novim zamahom vesla koje je naš čamac otiskivao bliže Visovcu dječji glasovi su bili sve tiši i tiši. Malena stopala lahorasto su dotaknula tlo nekadašnje bijele stijene od koje su vrijedni franjevci kroz vrijeme načinili maleni bajkoviti zeleni otočić. Izdvojila sam se iz dječjeg meteža i prepustila se toj dubokoj, a opet snažnoj tišini. Spokoj je obavijao moje Biće. Još i danas do mene dopire miris rijeke i posve blagi srebreni šum krošnje jablana.
© 2024 Soul Art