Ovo je putovanje započelo znatno davnije nego što ćete pročitati  u ovom neobičnom putopisu  o zmajevim linijama Dalmacije no nastavilo se krajem, sad već davnih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća . Bila sam djevojčica na školskom izletu. Dvojila sam da li da se prepustim pjesmi u autobusu i smijehu s dragim prijateljima  ili  divnom prizoru koji je svakom serpentinom sve više izranjao iz čarobne rijeke Krke. Umotan u meku tišinu rijeke , okružen stjenovitim brdima na bonaci Krke  spokojno je disao otočić Visovac. Moja je Duša kroz to maleno tijelo djevojčice jasno osjećala duboko poštovanje prema energiji koja se posvuda osjećala i koju dječji žamor  nije uspijevao narušiti.  Svakim novim zamahom vesla koje je naš čamac otiskivao bliže Visovcu dječji glasovi su bili sve tiši i tiši. Malena stopala lahorasto su dotaknula tlo nekadašnje bijele stijene od koje su vrijedni franjevci  kroz vrijeme načinili maleni bajkoviti zeleni otočić. Izdvojila sam se iz dječjeg meteža i prepustila se toj dubokoj,  a opet snažnoj tišini. Spokoj je obavijao moje Biće. Još i danas do mene dopire miris rijeke i posve blagi srebreni šum krošnje jablana.

Danima šutim i promatram i promišljam i osjećam. Ponirem u svoju nutrinu, u svoj Iskon i samo ćutim što se oko mene i u meni događa. Što to ovo nadasve sveto vrijeme neograničenih mogućnosti, ali i nemislosrdno istinito vrijeme podiže na površinu s dna svih dna? A podiže! I to podiže munjevitom beskompromisnom brzinom i bez obzira da li vi i ja to htjeli ili ne htjeli, da li mi to željeli priznati samima sebi ili ne. I sve ono što smo u sebi odbacivali i sve ono što smo sebi upakirali u ružičaste celofane sa šarenom mašnicom raspakira se samo od sebe i lebdi na pladnju koji nas primorava na susrest , na spoznaju, na povratak u vrijeme kada smo odlučili ne baviti se svojim strahovima, neoprostima,  ogorčenjima, sukobima sa sobom samima i sa cijelim svijetom , sa svojim tamnim dijelovima sebe.  Poziva nas na iscijeljivanje osobne tame. A tamne dijelove   imamo svi... i Vi i Ja.Jer .... da smo čista Svjetlost ne bi nas ni u jednom trenutku mogla dotaknuti ničija i nikakova tama. Da, znam, nije ugodna takva spoznaja,  ali ako je gledamo s razine čiste Svjesnosti, zagrlit ćemo svoju tamu svojom Svjetlošću i zaplesati skladan ples osvjetljavanja svog postojanja s potpunom ljubavlju i prihvaćanjem svega što jesmo.